Laguna - Bukmarker - Prikaz romana „Udvojeni čovek“ Žozea Saramaga - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Prikaz romana „Udvojeni čovek“ Žozea Saramaga

„Zaista je neverovatno kako mu se za tako kratko vreme život u potpunosti promenio, u ovom trenutku osećao se kao da lebdi u nekoj vrsti limba, u prolazu koji spaja raj i pakao, a koji ga je naterao da se upita, uz izvestan osećaj čuđenja, odakle dolazi i kuda će sada stići, jer sudeći prema aktuelnim mišljenjima o toj temi, ne može biti isto za dušu da pređe iz pakla u raj, ili da bude gurnuta iz raja u pakao.“
 
U knjizi koja je od svih romana nobelovca Žozea Saramaga možda najrazigranija i moguće najpopularnija, Tertulijano Maksimo Afonso, profesor istorije, gleda film koji mu je preporučio kolega i otkriva u njemu glumca koji u svakom pogledu izgleda potpuno isto kao i on. Iako je film snimljen pet godina ranije, i glumac nosi brkove, dva čoveka su istovetna. Tertulijano, pomalo sumoran, razveden čovek, uvek je voleo rutinu samačkog života, i premda je sanjar, nikada ranije nije sledio svoje snove. Kada je video dvojnika, zapanjio se. „Jedan od nas je greška,“ izjavljuje, i kada po svom običaju počinje da previše analizira situaciju i raspravlja sa samim sobom o činjenici da „nikada ranije u istoriji čovečanstva nije desilo da postoje dve identične osobe na istom mestu i u isto vreme,“ počinje da se pita šta bi se desilo ako bi pronašao i sreo svog dvojnika.

Tertulijanovu priču izlaže pripovedač uvek svestan onoga što piše, koji pravi digresije, ponaša se pokroviteljski prema glavnom junaku i često s visine komentariše njega i njegove postupke. Igra se sa čitaocem dok konstruiše priču o Tertulijanu, u jednom trenutku primećujući da Tertulijanove misli o otkriću dvojnika „imaju tako malog značaja“, da ako bi ih uključili u roman, „pripovest koju smo odlučili da ispričamo morala bi neizbežno biti zamenjena drugom“. On to naravno ne želi jer „sav naš naporan rad“ na prvih četrdeset stranica knjige bio bi uzaludan i ništavan. Pripovedač stoga odlučuje da „zadrži vrapca u ruci (Tertulijana)“ umesto da rizikuje razočarenje i vidi kako mu golub beži sa grane. „Osim toga, nemamo vremena za nešto više“.

I dok se igra sa logikom i jezikom, stvara razgovore i rasprave između Tertulijana i zdravog razuma, umuje o poreklu i sudbini reči, šali sa čitaocem, i u suštini razmeće, pripovedač postaje frustriran Tertulijanom Maksimom Afonsom, čija s osećanja „nikada nisu bila ni snažna ni trajna“. Međutim kada junak iznajmi desetine filmova u pokušaju da sazna više o glumcu koga je video, život mu se menja – „kao da lebdi u nekoj vrsti limba, u prolazu koji spaja raj i pakao, a koji ga je naterao da se upita, uz izvestan osećaj čuđenja, odakle dolazi i kuda će sada stići...“ On na sebe gleda kao na „da vidi sebe kao čauru u stanju duboke povučenosti i u tajnom procesu preobražaja“. Čak i profesor matematike koji mu je preporučio fim, primećuje promenu. Na kraju, Tertulijano saznaje da se glumac zove Antonio Klaro, dolazi do njegove adrese i telefonom stupa u kontakt sa njim. Ugovara sastanak na udaljenom mestu, gde će njihova identična pojava proći neprimećeno.

Preko duboke, dramatične ironije koja se otkriva prilikom njihovog susreta, Saramago postavlja pitanja o identitetu i sudbini. Dok Tertulijano i Antonio upoređuju svoje živote, oni primećuju njihove različite pristupe istom, i početna radoznalost biva zamenjena ozlojeđenošću. „Jedan od nas dvojice [je] višak na ovom svetu“, izjavljuje Tertulijano. Vrhunac priče je šokantan – potpuno drugačiji od onoga što čitalac očekuje – i baš kada pomislite da je iznenađenjima došao kraj, čeka vas ono finalno.

Čitaoce koji nisu upoznati sa Saramagovim delima, njegov stil može da odbije. Stil odlomka kojim smo započeli ovaj prikaz, karakterističan je za ceo roman – stranica za stranicom neprekidnih rečenica, tek tu i tamo izdvojeni pasusi, nedostatak navodnika. Čitalac mora pažljivo pratiti dijaloge, jer nema interpunkcijskih znakova koji bi razdvojili šta koji lik kaže. Međutim, uprkos nepoštovanju pravopisnih pravila, roman se brzo čita, često je duhovit, a sam pisac je očigledno uživao igrajući se pitanjem identiteta. Razigran i pametno napisan, „Udvojeni čovek“ je roman koji nam predstavlja igru života, odigranu po potpuno novim pravilima.

Izvor: marywhipplereviews.com
Prevod: Vladimir Martinović


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
nezaboravno druženje sa andrejem makinom laguna knjige Nezaboravno druženje sa Andrejem Makinom
15.05.2024.
Majski Lagunin književni klub, 111. po redu održan je 10. maja i bio je poseban. Imali smo priliku da ugostimo francuskog akademika i sjajnog pisca Andreja Makina. U fokusu nam je bio roman „Prijatelj...
više
sve što niste znali o dženis halet, autorki romana ubistvo u lokvudu  laguna knjige Sve što niste znali o Dženis Halet, autorki romana „Ubistvo u Lokvudu“
15.05.2024.
Dva studenta prava dobijaju hrpu dokaznog materijala i krajnji rok. Moraju da reše zbunjujuće ubistvo zbog kog je nevina osoba poslata u zatvor. „Ubistvo u Lokvudu“ je zagonetni roman koji poziva čita...
više
iz prve ruke zaokrenuto razmišljanje  laguna knjige Iz prve ruke: „Zaokrenuto razmišljanje“
15.05.2024.
Mladi kapetan bojnog broda na jednom od prvih krstarenja upada u maglu, i posle nekoliko sati plovidbe kroz mrak i sivilo s komandnog mosta počinje da nazire svetlost koja mu se približava. Pošto njeg...
više
delfi kutak je pročitao moja ljubav nikola tesla  laguna knjige Delfi Kutak je pročitao: „Moja ljubav Nikola Tesla“
15.05.2024.
Na početku moram da istaknem činjenicu da slabo čitam savremene domaće pisce. Ne znam ni sama zašto je to tako, ali eto. Zato sam i bila u nedoumici kad se ova knjiga pojavila u prodaji. S jedne stran...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.