Laguna - Bukmarker - Prikaz romana „Ljudski aparat“ – Distopija koja se desila - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Prikaz romana „Ljudski aparat“ – Distopija koja se desila

Nije nimalo neobično da distopijski roman predvidi političke, socijalne, duhovne i biološke kataklizme kojima će društvo i svet u budućnosti biti izloženi, ali kad u roku od dve godine nakon objavljivanja knjige mnoge njene scene i likovi, koji naizgled deluju nerealno i nadrealno, postanu ne samo ostvarivi, nego i ostvareni, pa i prevaziđeni – onda se zaista treba zamisliti i nad dotičnom knjigom i nad svetom kojim smo okruženi.

Sposobnost za detaljno predviđanje pomalo je mač sa dve oštrice, jer koliko god da je roman Marka Brakovića „Ljudski aparat“ mogao u trenutku štampanja (2018) delovati šokantno i futuristički, toliko mu je doza kontroverze morala opadati kako bi koji detalj iz romana dobio svoju potvrdu u stvarnosti.

Ipak, dobre knjige nikada ne gube na aktuelnosti, pa je „Ljudski aparat“ ostao zanimljivo i upečatljivo delo bez obzira na to koliko su uobičajene postale čak i one groteskne pojave koje je autor smislio težeći potpunom apsurdu.

Smestivši radnju u veoma blisku budućnost, pisac je i sâm bio svestan kojom se brzinom danas iz šoka prelazi u ravnodušnost, iz kontroverze u šablon, iz inovacije u prevaziđenost, iz izuzetka u pravilo, iz apsurda u normalnost, iz utopije u distopiju, tim pre što masovni mediji nameću i jedno i drugo, kontrolišu brzinu kojom će se pravila uspostvaljati i menjati, mada često sami upadnu u sopstveni vrtlog hvatajući se za slamku i ne birajući sredstva da se domognu željenog rejtinga.

Roman „Ljudski aparat“ se, međutim, prvenstveno bavi čovekom, a ne toliko medijima i drugim tehnološkim dostignućima modernog doba, jer i ta je dostignuća stvorio niko drugi do čovek, kao što je čovek smislio i sva sredstva za uspeh, i sve načine za dotada nezamislivu popularnost jednog medija, a jedino će čovek sâm sebi postaviti granicu do koje može i sme da ide u želji ili potrebi za materijalnim zadovoljenjem – i najzad, upravo će čovek imati prilike da tu granicu neprestano pomera, pa će samo od njega samog zavisiti hoće li ostati čist ili će zagaziti u blato, a ponekad i utonuti u balegu, svejedno da li se taj pojam shvata bukvalno ili metaforično.

Pošto je svaki aparat, pa i onaj koji poseduje veštačku inteligenciju (sa opasnošću da se okrene protiv čovečanstva), zapravo ljudska tvorevina, stoga je i za sva zla koja se šire putem savremene tehnologije glavni krivac upravo čovek, i to ne samo kao kreator perverznih sadržaja koji se iz dana u dan plasiraju širokom auditorijumu, nego i kao pasivni posmatrač ponuđenih vrednosti koje nesumnjivo uništavaju etički kodeks celog jednog društva.

Zbog toga nije tehnologija virus koji je, pored destrukcije, sklon i autodestrukciji, nego su to uvek ljudi, oduševljeni svetlećim ništavilom pod maskom televizijskih kanala simpatičnih imena i naučnih debata koje se svesno pretvaraju u cirkus.

Iznesena u dva paralelna toka, iz dva potpuno različita ugla, viđena očima jednog psihoterapeuta i jednog tajkuna, priča koja čini roman „Ljudski aparat“ na kraju se sliva u jedan tok – jer drugačije nije ni moglo biti, a ako bi i bilo, to bi onda već bila bajka i zaista bi završetak bio (uslovno rečeno) previše srećan za jedan distopijsko-aktuelni roman.

Prateći tajkunov i psihoterapeutov život, upoznajemo se i sa njihovim neposrednim okruženjem, sa mračnom stranom televizije i žurnalistike (pri čemu ćemo jasno prepoznati aluzije na stvarne pojmove i pored relativno promenjenih naziva), sa raznoraznim pacijentima od kojih svako čini tipičnu ličnost našeg okruženja, ali i sa time koliko je čovek zbog trenutnog materijalnog stanja spreman da se spusti na mnogo niži nivo i da li uopšte ima granice do kojih se poniženja trpe ili se uvek može ići još dalje.

I opet, nije kao glavni krivac za takvo stanje u društvu predstavljen državni sistem, nego samo čovek kao jedinka, koja sama za sebe čini aparat, osposobljen da se šteluje i prilagođava raznim situacijama, pa i onima koje su krajnje ponižavajuće i zaista vode u moralno ništavilo – no, i takvo se ništavilo, očigledno, lakše prihvata kad smo ubeđeni da je svetleće.

Autor: Dušan Milijić


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
branko anđić ništa gore od čitanja suvoparne knjige, jedino gore od toga je njeno pisanje laguna knjige Branko Anđić: Ništa gore od čitanja suvoparne knjige, jedino gore od toga je njeno pisanje
17.05.2024.
Ovogodišnji dobitnik Nagrade grada Beograda „Despot Stefan Lazarević“ u oblasti književnosti i prevodnog stvaralaštva u razgovoru za Danas govori o značaju ove nagrade, ali i o dve poslednje knjige na...
više
prikaz presfildovog romana ratnik kada vas zapuhne prašina starih rimskih puteva laguna knjige Prikaz Presfildovog romana „Ratnik“: Kada vas zapuhne prašina starih rimskih puteva
17.05.2024.
Vratio se Stiven Presfild. Autor bestselera o staroj Grčkoj – „Ognjena kapija“ i „Plime rata“ – u novom, uzbudljivom romanu „Ratnik“, pažnju je posvetio Starom Rimu. Zaplet romana je smešten u dve ...
više
prikaz knjige tajni život drveća zaljubljen u šumu laguna knjige Prikaz knjige „Tajni život drveća“: Zaljubljen u šumu
17.05.2024.
Retko je koja knjiga o prirodi privukla pažnju svetskih razmera i postala bestseler kao što je to slučaj sa naslovom „Tajni život drveća“ Petera Volebena. Zašto noćas tako šume jablanovi, tako stra...
više
ekskluzivno stiven erikson u beogradu 20 maja  laguna knjige Ekskluzivno: Stiven Erikson u Beogradu 20. maja!
17.05.2024.
Jedan od najznačajnijih svetskih autora žanra epske fantastike, Stiven Erikson, družiće se sa čitaocima u Beogradu u ponedeljak 20. maja od 17 sati u knjižari Delfi SKC. On će potpisivati svoje knjige...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.