Laguna - Bukmarker - Intervju - Dobrilo Nenadić: Prognanik se vratio u Mokri Do - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Intervju - Dobrilo Nenadić: Prognanik se vratio u Mokri Do

Radnja osamnaestog romana Dobrila Nenadića „Vreme kokoški”odvija se negde u zapadnoj Srbiji, u zamišljenoj opštini Mokri Do. I mesto i događaji i ličnosti plod su piščeve mašte, ali se, kao što često biva kod pripovedača realističkog pravca, zbiljsko i izmaštano preklapaju, tako da se katkad gubi ta tanka linija razdvajanja. Stvarnost je inače u našem dobu ponekad tako živopisna i neobična da prevazilazi i najbujniju maštu.

U Arilju gde Nenadić živi i piše knjiga je razgrabljena, u biblioteci su svi primerci na čitanju.

– Razlog ovako velikog interesovanja je u tome što su se mnogi žitelji ovoga mesta prepoznali, mada sam se, poučen iskustvom sa romanom „Kiša”, svojski trudio da ne dam povoda prigovorima i ljutnji, te nikoga po imenu ili nadimku nisam u „Vremenu kokoški” pominjao. Neće se ponoviti priča iz prošlog veka kad sam bio premešten u Latvicu na 15 godina – kaže Dobrilo Nenadić za „Politiku”.

Elem, pre 35 leta pojavio se na Sajmu knjiga u Beogradu Nenadićev drugi roman „Kiša”, a već 1. februara 1980. godine, pisac i po zanatu agronom, bio je sa poslom premešten iz varoši Arilje u selo Latvicu. Po kazni, razume se, kao što je Nušićevim likovima prećeno da će biti viđeni za Ivanjicu ako nešto zabrljaju. Voljom ironije, Latvica se zaista i nalazi baš na putu Arilje–Ivanjica.

– Optužbe nisu bile nimalo naivne. Uz prigovore da sam mnoge viđene ljude ovoga mesta oklevetao i naružio prikačili su mi, radi pojačanja pritužbi, da je knjiga opaka i štetna jer ismeva drugove rukovodioce, ruga se svetinjama socijalističkog društva, vlasti radničke klase, nesvrstanosti i samoupravljanju, da se zalaže za truli liberalizam, višestranački sistem i obnovu kapitalizma. Te optužbe deluju danas više nego smešno, jer su to opšteprihvaćene vrednosti u koje više niko ne sumnja, no tada je to bilo opasano pa se i za mnogo bezazlenije stvari letovalo u Padinskoj Skeli. Zato sam uvek držao u stanju gotovosti spakovan ranac sa ćebetom, vunenim čarapama, debelom košuljom, vunenim džemperom i nekoliko dugačkih gaća. Kamo sreće da su došli po mene, skočile bi u moju zaštitu nevladine organizacije, Amnesti internešenel i to društvo, „Dorotej” bi možda bio preveden na mnoge jezike i gde bi mi bio kraj…

Ta priča iz Nenadićeve stvarnosti dalje ide ovako:

– Ariljci su, međutim, poslušali savet jednog prepredenjaka iz Beograda pa su me gurnuli u selo da kolomatim po malinjacima i poučavam seljake kako se gaji ta voćka. To će me odvići od poroka pisanja, mislili su. Meni to nije smetalo. Naprotiv. Ustajao sam svakog jutra tačno u petnaest do pet i sledećih 15 godina proveo u Zemljoradničkoj zadruzi „Latvica”. Tamo smo uspostavili ariljski metod gajenja maline pomoću koga su ostvareni svetski rekordi u prinosima uz vrhunski kvalitet, pa je malina postala najbolji izvozni proizvod ove zemlje, a ja sam tamo uzgred napisao neke knjige koje se svrstavaju u klasiku srpskog istorijskog romana.

Sada se situacija na ponavlja?

– Na neki način da, samo što to više nije isto. Nema više druga Tita i njegove Udbe. U penziji sam, hvala bogu, ustajem kad hoću ležem kad hoću, a što se tiče ranca, neka on stoji u punoj gotovosti, za svaki slučaj, zlu ne trebalo.

Mnogi su akteri novog romana. Zastupljeni su svi društveni slojevi i svi tipovi karaktera i temperamenata.

– Deo ove priče je mokrodolski poslovni svet koji je precizno opisan u beležnici žandarmerijske kapetanice Smiljane. Tu su i Mićo Zorić zvani Maher, predsednik opštine Mokri Do, neviđeni dripac, Desko Duka, pomoćnik predsednika opštine, funjara, Dmitar, vlasnik Centra za okrepu ženskinja, žongler i igrač na žici, Miladin Jaćović zvani Jaćo Pile vlasnik „ChikenCo.”, pilićar, Rodoljub Žmigić zvani Žmiga Kokica, jajcara, Tanasije Stepić, vlasnik i urednik lista Abronoša, arivist, Fo, vlasnik lanca kioska brze hrane, fićfirić dohvatnih šaka, Mo, vaćaroš i muljar, Jovo Maslar, istoričar i većinski vlasnik preduzeća „MaslarCompanyLTD”, lunatik, Milkana, krasavica, lepotinja i ubavinja, Džordž Matijašević, svetski putnik i pustolov, Radoje zvani Maška, maser sa bioenergijom.

Iz zbirke likova u ovom romanu izranjaju i stari neoženjeni momci, zaboravljeni i ostavljeni u opustelim selima. Evo i Mida Prke, jednog od njih, kako besedi:

„Otišlo, more, ženskinje za ljepšim životom. Šta njig briga kako koga zovu, moš ga zvati i krnjavom lončinom, ako je pri parama, ne mare one. Ma jok. O nama pričaju da smo džokari i grlješi.

Ponjo ja sjekiru Mijailu da mi klepa i naoštri. Usput mi bila Tiosavljeva kuća, pa ko velim da svratim da vidim kako je Tiosav, čuo sam da se posjeko kad je klao krme. Uđem kad Tiosav ðedi uza šporet, drži bučuk među koljenima i kruni muruz.

– Dobar dan.

– Dobar dan. Ene, otkud si ti Prka tako uranio? Kud si pošo?

– Pošo Mijailu da mi klepa sjekiru pa reših da svratim kod tebe da vidim kako si. Neko mi reče da si se posjeko kad si posječio.”

Pisac se trudio da sve njih predstavi kao samosvojne likove koji govore izvornim jezikom, i to je prvi put da se u nekom književnom delu na ovom prostoru piše ovom varijantom srpskog kojim su se služili, a i danas njime zbore, žitelji planinskih sela užičkog kraja. Savo Mrkalj i Vuk Karadžić, koji su reformisali azbuku po pravilu „piši kao što govoriš”, zaboravili su da uvrste u azbuku dva slova za dva glasa koja se čuju u Crnoj Gori, Hercegovini i zapadnoj Srbiji, pa su ih crnogorski jezikoslovci naknadno uveli proširivši azbuku na 32 znaka.

Nenadićev roman „Vreme kokoški” („Laguna” 2013) stupio je među čitaoce i oni presuđuju koliko će ostati na glasu. Prigodno slovo uz roman napisao je urednik „Lagune” Dejan Mihailović:

„Vešto pripovedanje, jezgrovit i ubojit humor i jezička virtuoznost još jednom potvrđuju Dobrila Nenadića kao osoben i uvek svež glas na domaćoj književnoj sceni.” 

Autor: G. Otašević
Foto: Dragan Bosnić
Izvor: Politika


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
branko anđić ništa gore od čitanja suvoparne knjige, jedino gore od toga je njeno pisanje laguna knjige Branko Anđić: Ništa gore od čitanja suvoparne knjige, jedino gore od toga je njeno pisanje
17.05.2024.
Ovogodišnji dobitnik Nagrade grada Beograda „Despot Stefan Lazarević“ u oblasti književnosti i prevodnog stvaralaštva u razgovoru za Danas govori o značaju ove nagrade, ali i o dve poslednje knjige na...
više
prikaz presfildovog romana ratnik kada vas zapuhne prašina starih rimskih puteva laguna knjige Prikaz Presfildovog romana „Ratnik“: Kada vas zapuhne prašina starih rimskih puteva
17.05.2024.
Vratio se Stiven Presfild. Autor bestselera o staroj Grčkoj – „Ognjena kapija“ i „Plime rata“ – u novom, uzbudljivom romanu „Ratnik“, pažnju je posvetio Starom Rimu. Zaplet romana je smešten u dve ...
više
prikaz knjige tajni život drveća zaljubljen u šumu laguna knjige Prikaz knjige „Tajni život drveća“: Zaljubljen u šumu
17.05.2024.
Retko je koja knjiga o prirodi privukla pažnju svetskih razmera i postala bestseler kao što je to slučaj sa naslovom „Tajni život drveća“ Petera Volebena. Zašto noćas tako šume jablanovi, tako stra...
više
ekskluzivno stiven erikson u beogradu 20 maja  laguna knjige Ekskluzivno: Stiven Erikson u Beogradu 20. maja!
17.05.2024.
Jedan od najznačajnijih svetskih autora žanra epske fantastike, Stiven Erikson, družiće se sa čitaocima u Beogradu u ponedeljak 20. maja od 17 sati u knjižari Delfi SKC. On će potpisivati svoje knjige...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.