16.03.2012.
Da li se ponekad setimo onih malih običnih stvorenja koje još uvek zovemo ljudi. Onih koji žive u nekakvim gudurama ove evropske Serbije, i koji uniženi, nemoćni i gladni, čame u svojim loše skrojenim sudbinama. Da li se setimo iskreno svih onih iz naših predgrađa i favela, toliko običnih i tužnih kao u Čehovljevim pričama, a tako beznačajnih da se pitamo da li su ikad i postojali.
Setimo se samo u one čase kad ih stvarnosni mediji dovuku na naše televizijske ekrane a mi, užasnuti, zavapimo kako je ljudski život najsuroviji oblik postojanja. Prisetimo se i u one cvetne dane kada krenu politički karavani i zavire u svaku školu, noseći u svojim bisagama rashodovane računare, memljive knjige, i bajate slatkiše.
To obično malo i nezanimljivo biće koje zovu čovek i njegovi problemi nisu tema u našim mislima i srcima, jer smo opravdano odsutni iz sopstvenih mozgova. Ko će, ako ne mi, misliti na kosmičku i herojsku budućnost zemlje Serbije, na zbitija sa estrade koja je vrhunac naših duhovnih vozdignuća, na predstojeće političke vratolomije, ili na božanstvo zvano fudbal.
Ukoliko ne budemo mi mislili, nema ko, na ljude se ne možeš osloniti.